IZBORNI MODEL 1992. (1993.)

Prvi parlamentarni izbori u Hrvatskoj kao suverenoj i samostalnoj državi nakon raspada bivše SFRJ održani su u kolovozu 1992., i to samo za Zastupnièki dom. Proglašenjem Ustava 1990. Hrvatska je dobila bikameralni parlament te su Sabor èinila dva doma: Zastupnièki dom i Županijski dom. Istodobno s parlamentarnim izborima u kolovozu 1992. organizirani su i predsjednièki izbori, dok su izbori za Županijski dom (kao i lokalni izbori) odgoðeni do veljaèe 1993. zbog zakonskog utvrðivanja županija kao ustavom odreðenih izbornih jedinica. Ovi su parlamentarni izbori, još uvijek ratne 1992, donijeli cijeli niz izbornih novitata u odnosu na pretkonstitutivne izbore za Sabor u travnju i svibnju 1990. Novine su uvjetovane novim Ustavom i sukladnim promjenama u formiranju samog Sabora. Pravna je osnova izbora za Zastupnièki dom 1992. bio Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike donesen 9. travnja 1992. Njime je normiran segmentirani ili kombinirani izborni model sa 64 jednomandatne izborne jedinice s naèelom relativne veæine u jednom krugu (od toga 4 izborne jedinice za pripadnike etnièkih i nacionalnih zajednica ili manjina èiji je udio u puèanstvu Republike Hrvatske manji od 8% tj. za pripadnike maðarske, talijanske, èeške i slovaèke, te rusinske, ukrajinske, njemaèke i austrijske nacionalne manjine) i 60 listovnih mandata na razini cijele države (državne liste). U Sabor je posebnim pravilima naknadno s državnih lista izabrano još 14 zastupnika, i to 13 zastupnika etnièkih i nacionalnih zajednica ili manjina èiji je udjel u puèanstvu Republike Hrvatske veæi od 8% tj. srpske nacionalne manjine i još jedan èiji je udjel manji od 8%.

Zastupnike su birali hrvatski državljani s navršenih 18 godina. Biraèi s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji su se u doba izbora zatekli u inozemstvu glasovali su u diplomatsko-konzularnim predstavništvima i inozemnim uredima Republike Hrvatske, i za kandidate prema pripadajuæim izbornim jedinicama, i za državne liste. Biraèi bez prebivališta u Hrvatskoj glasovali su samo za predložene liste. Veæinski segment izbora ukljuèivao je 64 jednomandatne izborne jedinice pri èemu je Republika Hrvatska bila podijeljena na 60 izbornih jedinica (u preostale 4 izborne jedinice glasovali su iskljuèivo pripadnici etnièkih i nacionalnih zajednica ili manjina) u kojima se birao po jedan kandidat i njegov zamjenik. Kao i 1990. kada se rabio veæinski izborni sustav apsolutne veæine u dva izborna kruga, i ovdje su izborne jedinice znatno varirale brojem biraèa, od 30.872 u Valpovu do 109.697 u Splitu 2. U razmjernom je segmentu cijela zemlja bila jedna izborna jedinica u kojoj se biralo 60 listovnih mandata (naknadno je 61. mandat u ovom segmentu pripao pripadniku nacionalne manjine kandidiranom na glasovno najuspješnijoj državnoj listi s kandidatima razlièitih nacionalnosti). Pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj imali su zakonsko pravo na zastupljenost u Zastupnièkom domu razmjerno svom udjelu u stanovništvu (12,1% prema popisu puèanstva iz 1991.), pa su se temeljem odluke Ustavnog suda izabranim smatrala trinaestorica kandidata srpske nacionalnosti s tri državne liste.

Veæinski je segment odlikovao izbor liènosti kandidata, a razmjerni zatvorene blokirane liste o èijem su sastavu odluèivala stranaèka vodstva, pa su biraèi en bloc odluèivali samo za jednu od predloženih lista bez moguænosti utjecaja na njezin sastav. Sustav s dva glasa, jedan za kandidata u izbornoj jedinici, a drugi za stranaèku listu na razini države, omoguæavao je biraèima izražavanje prve i druge preferencije. Naèelno se prvi glas mogao dodijeliti kandidatu stranke koja nije istovjetna stranci za èiju državnu listu biraè glasuje, ili nije niti predložila nacionalnu listu. Veæinsko pravilo odluèivanja relativnom veæinom u jednom krugu znaèilo je da kandidat može osvojiti mandat neovisno o pobjedn ièkoj veæini. Jedino u sluèaju istog broja glasova za dva ili više kandidata izbori su se trebali ponoviti u novom krugu. Razmjerni je dio za moguænost raspodjele zastupnièkih mjesta zahtijevao od državne liste zakonski prag od najmanje 3% ukupno palih glasova, a onim listama koje su prešle propisani prag mandati su odreðivani u dvoetapnom postupku pretvaranja glasova u mandate. Ukupan broj glasova koja je dobila svaka državna lista (biraèka masa liste) dijelio se s brojevima od 1 do zakljuèno 60. Od svih dobivenih rezultata šezdeseti rezultat po redu koristio se kao zajednièki djelitelj kojim se dijelio ukupan broj glasova svake državne liste (biraèka masa liste). Svaka državna lista dobila je onoliko mandata koliko je puta ukupni broj njezinih dobivenih glasova (biraèka masa) sadržavao zajednièki djelitelj. Rezultat se izraèunavao na dvije decimale pri èemu su se brojevi od 1 do 4 zaokruživali na niži, a od 5 do 9 na viši broj. Državna lista koja je na izborima dobila manje od 3% glasova nije sudjelovala u postupku pretvaranja glasova u mandate (izborni prag).