|
|
FINANCIRANJE POLITIČKIH STRANAKA I IZBORNIH KAMPANJA: KAKO DALJE? Uvod
Financiranje izbornog procesa u Hrvatskoj bilo je niz godina regulirano na temelju Zakona o političkim strankama iz 1993., koji se odnosio na cjelovito reguliranje rada političkih stranaka i samo je u nekoliko članaka izričito spominjao financiranje. Nakon toga, 2004. usvojen je i Zakon o financiranju izborne promidžbe za izbor Predsjednika Republike Hrvatske, kojim je isključivo regulirano pitanje financiranja izbornih aktivnosti kandidata za predsjednika države. Krajem 2006. usvojen je napokon Zakon o financiranju političkih stranaka, nezavisnih lista i kandidata, kojim je financiranje političkih stranaka prvi puta regulirano kao cjeloviti problem.
Problem financiranja političkih stranaka duže se vrijeme bavi niz aktera javnih politika iz vodoravne policy sfere, od niza nevladinih organizacija poput GONG-a, Transparency Internationala, a početkom 2000-ih naročito je bilo zapaženo djelovanje Hrvatskog pravnog centra. Potonja je udruga izradila cjeloviti prijedlog zakona reguliranja rada političkih stranaka, u kojem je financiranje stranaka i zbora imalo vrlo značajan udio. Prijedlog zakona bio je razmatran u Hrvatskom saboru, ali nije usvojen kao okvir reguliranja rada stranaka.
Pitanje financiranja redovitog rada političkih stranaka i rashoda neophodnih u izbornim kampanjama već duže vrijeme privlači i pozornost niza okomitih policy aktera, poput OESS-a i Europske komisije. OESS je u rujnu 2006. bio suorganizator rasprave u Hrvatskom saboru o financiranju političkih stranaka u Hrvatskoj, koja je okupila sve bitne dionike oblikovanja politike financiranja stranaka i izbora u Hrvatskoj. Europska komisija je, pak, u svojim izvješćima o napretku Republike Hrvatske nekoliko puta jasno naznačila obvezu reguliranja financiranja izbornih kampanja.
Je li prethodno naznačena regulativa osigurala transparentno financiranje političkih stranaka i izbora? Odgovor je, zapravo, dvojak. Novom regulativom, a posebno Zakonom iz 2006., napravljen je, s jedne strane, stanoviti legislativni iskorak jer su prvi puta precizirani, primjerice, maksimalni iznosi sredstava koje mogu primati političke stranke – donacije fizičkih osoba u visini 90.000, a pravnih osoba u visini 1.000.000 kuna (članak 4.), te izvori koji se ne smiju upotrijebiti u financiranju politike (članak 15.).
S druge strane, postojeći zakon ne rješava, ili samo djelomično rješava, nekoliko temeljnih problema sustava financiranja politike u Hrvatskoj: 1. postojanje neovisnog javnog tijela koje bi nadziralo financiranje stranaka i izbora; 2. ne osigurava potpunu javnost političkih financija u Hrvatskoj; 3. posve nedostatno doprinosi uspostavljanju pravila o troškovima financiranja; 4. ne doprinosi značajnije obvezi objavljivanja proračuna političkih stranaka; 5. ne stimulira značajnije uvođenje financijske revizije u stranačke financije. Pokuša li se spomenute strukturne nedostatke sažeti u jedan temeljni – najveći nedostatak novog zakona je izostanak reguliranja izbornih kampanja i propust da se nadzor nad stranačkim financijama, posebno onima koje se odnose na izbore, prepusti neovisnom javnom tijelu, primjerice, Državnom izbornom povjerenstvu. Prof.dr.sc. Zdravko Petak, svibanj 2008.
|